Prekogranični ostavinski postupci sa osvrtom na EU

Nasljeđivanje imovine u inozemstvu - uvod

Česte su situacije u kojima je ostavitelj uživao određenu imovinu van mjesta prebivališta, odnosno u inozemstvu, što je dakako dobra vijest za nasljednike. Međutim, sa porezno-pravnog aspekta, potrebno je tu imovinu ozakoniti, odnosno spremiti za uživanje, jer kod ostavinskih postupaka sa prekograničnim karakterom treba uzeti u obzir različite okolnosti koje su postojale do vremena smrti ostavitelja.

Tako zakonodavna tijela više različitih zemalja mogu imati zakonske ovlasti za postupanje u vezi s prekograničnim nasljeđivanjem - na primjer, tijela zemlje čiji je pokojnik bio državljanin, zatim tijela zemlje u kojoj je pokojnik boravio na osnovu radne dozvole do samog trenutka smrti, pa i zemlje u kojima je pokojnik imao različitu imovinu i slično.

Ovo je itekako aktualno pitanje trenutno u Bosni i Hercegovini s obzirom na migracije koje izraženije datiraju od 70-tih godina prošlog stoljeća, pa se tako o nasljedstvu odlučuje u svugdje van granica naše države, a kada govorimo o EU prednjače rasprave o nasljedstvu u Njemačkoj, Austriji i Švedskoj.

To nas dovodi do situacije čiju nacionalnu nadležnost odrediti s obzirom da se mogu primjenjivati zakoni nekoliko zemalja, a pošto su po srijedi važna pitanja poput nasljeđivanje imovine bračnog druga, itekako treba biti precizan sa ocjenom relevantnosti nadležnosti.

Slika 1 - Nasljeđivanje imovine u inozemstvu je uvijek atraktivna tematika bez obzira o vrsti imovine

Definiranje nadležnosti za postupak nasljeđivanja

Samo definiranje nadležnosti za postupak nasljeđivanja svodi se na međuovisnost 3 čimbenika:

1. uobičajeno boravište, 

2. državljanstvo i 

3. mjesto imovine.

Kada govorimo o Europskoj Uniji kao gospodarsko-političkoj zajednici procedure po pitanju nasljedstva u drugoj državi (ili državama) su uvelike olakšane uvođenjem Uredbe br. 650/2012 o nasljeđivanju. Tako je glavna preambula definirana člankom 4., kojim se opća nadležnost za odlučivanje o nasljeđivanju u cijelosti pripisuje sudovima države članice u kojoj je umrli imao svoje uobičajeno boravište u trenutku smrti.

Dakle kriterij uobičajenog boravišta ima primat u odlučivanju nadležnosti nacionalnog sudovanja kod postupaka nasljeđivanja.

Međutim, tu dolazimo do složenosti određivanja uobičajenog boravišta kod pojedinca, jer u vrijeme intenziviranih kretanja, uslijed različitih interesa, promjene radnih mjesta i slično, postaje gotovo pa nemoguće ispravno definirati ovaj institut. To se javlja pogotovo u situacijama ako je pokojnik zadnjih godina prije smrti stalno upućivan na rad u različite države u EU trajanjem od po nekoliko mjeseci, onda bi se uzimao kriterij državljanstva. Nadalje, ukoliko pokojnik nije imao državljanstvo neke od EU zemalja, onda se nadležnost definira prema kriteriju mjesta imovine koju je uživao, i to za cjelokupnu ostavinsku masu, bez obzira gdje se ona nalazila.

Mogućnost odabira mjerodavnog prava za donošenje Rješenja o ostavini

Uredbom je predviđena mogućnost odabira glavne države nadležnosti između dvaju ili više članica koje su uključene u postupak nasljeđivanja interesne stranke, s obzirom na povoljniju opciju kao takve za ostavitelja. 

Međutim, tu je ponovo problematičan izbor države iz reda „trećih“, dakle svih država koje su van EU-u, gdje opet treba dobro poznavati važeće nacionalne propise iz kojih bi se jasno dalo iščitati da li će provedba ostavine kao cjeline biti moguća. 

Ako bi se moglo predvidjeti da izvorno Rješenje o nasljeđivanju doneseno u državi članici EU neće biti priznato u trećoj državi, a koje se odnosi i na imovinu koja se nalazi izvan područja odlučivanja, nadležno sud može izuzeti tu imovinu od donošenja odluke.

Primjer iz prakse: 

Državljanin BiH sa imovinom u obliku kuće na području BiH, a utvrđeno je uobičajeno boravište u Njemačkoj, sa financijskom imovinom u obliku novčanih sredstava na računu također u Njemačkoj.

Ako sud države članice ili javni bilježnik u EU koji rješava nasljeđivanje odlučuje o nasljeđivanju imovine koja se nalazi u zemlji izvan EU-a (u ovom primjeru kuća kao imovina u Bosni i Hercegovini), moguće je da odgovarajuća tijela Bosne i Hercegovine odbiju prihvatiti odluku suda ostavinske rasprave u Njemačkoj u vezi s tom imovinom, te zahtijevaju provođenje zasebnog ostavinskog postupka. U takvim primjerima, da bi izbjegli nepotrebne troškove i postupke, nasljednici mogu unaprijed zahtijevati da sud/javni bilježnik države članice EU-a koji rješava nasljeđivanje ne odlučuje o imovini koja se nalazi u zemlji izvan EU-a.

Umjesto zaključka

U slučajevima kada imamo odnos EU – treća zemlja, postupci nasljeđivanja su u praksi često disperzirani, i to podjelom nadležnosti na sudove države članice i sudove trećih država, pa tako imamo situaciju paralelnih ostavinskih postupaka sa mogućim različitim ishodima.

Ono što je važno istaknuti jeste kako prezentirana Uredba o nasljeđivanju unutar EU ne utječe na druga važna pitanja u područjima koja se vežu na postupke nasljedstva i ostavine, kao što je između ostalog određivanje poreza na naslijeđenu imovinu.