Europski nalog za plaćanje (EPO) - prekogranični mehanizam naplate potraživanja u EU

U tekstu ćemo dati opći pregled mogućnosti naplate potraživanja unutar EU članica, a koji se ne tiču standardnih parnica, već mehanizama brže i pojednostavljene zaštite vjerovnika kroz prijavu potraživanja, tj. Europski nalog za plaćanje (EPO – European Payment Order).

Zanimljivo je da nisu sve države članice imale ubrzani ili barem pojednostavljeni postupak naplate potraživanja u njihovim nacionalnim sustavima, kao što je to slučaj sa inkomponiranim Mahnverfahren-om u Njemačkoj, na primjer. Dok većina država članica ima takav mehanizam u svom nacionalnom sustavu, vjerovnici u Danskoj, Finskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu, Irskoj te Nizozemskoj uopće nisu mogli računati na nešto poput toga. 

Sve do uspostave Europskog naloga za plaćanje vjerovnici su morali prolaziti spore, nepoznate i komplicirane građanske parnice da bi naplatili svoje potraživanje van granica svoje zemlje, što je bilo nelogično za takvu jednu zajednicu kao što je Europska Unija.

Što je konkretno Europski platni nalog – EPO

Postupak europskoga platnog naloga primjenjuje se za naplatu novčanih tražbina čiji je iznos određen, a koja su dospjela u trenutku podnošenja zahtjeva.

Procedura je stupila na snagu 12. prosinca 2008., a donesena je Uredbom (EZ) br. 1896/2006, te predstavlja prvi harmonizirani građanski postupak na razini cijele Europske unije od njenog osnutka, što je vrijedno čuđenja.

Osmišljena je kako bi se stvorio jedinstven obrazac EU-a za učinkovitu naplatu duga u slučajevima koji se tiču više država članica. Namjera koja stoji iza ovih napora sažeta je u članku 9. Uredbe EZ-a kao:

„Svrha je ove Uredbe pojednostaviti, ubrzati i smanjiti troškove sudskih sporova u prekograničnim predmetima koji se odnose na nesporna novčana potraživanja stvaranjem postupka europskog naloga za plaćanje, te omogućiti slobodan promet europskih naloga za plaćanje u cijeloj članici. države utvrđujući minimalne standarde, poštivanje kojih čini nepotrebnim bilo kakav postupak u državi članici”

Zahtjev za izdavanje europskoga platnog naloga podnosi se na standardnom obrascu A iz navedene Uredbe.

Prvi dio europskog platnog naloga, ostatak na: https://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/HTML/?uri=CELEX:32006R1896&from=EN   

U europskom platnom nalogu tuženik će biti obaviješten da: 

• (a) je platni nalog izdan isključivo na temelju podataka koje je dao tužitelj a koje sud nije provjeravao (sud po pravilu ne ulazi u meritum odnosa između stranaka/međusobnih ugovora, ali se i ta praksa mijenja, vidjeti više u našem autorskom članku, o.p. inicijativa španjolskih sudova dovela je do nove prakse i mogućnosti ulaska u meritum samih ugovora; 

• (b) će platni nalog postati ovršan, osim ako se sudu ne uloži prigovor

• (c) da će se, u slučaju prigovora, postupak pred nadležnim sudovima države članice porijekla nastaviti prema pravilima redovnog građanskog postupka, osim ako je tužitelj izričito zatražio da se u tom slučaju postupak zaključi. 

Dakle, ukoliko dođe do prigovora i konačno parnice, nadležna je jurisdikcija (nacionalni sud) dužnika ukoliko nije drugačije dogovoreno međusobnim odnosom ili prijedlogom u samoj prijavi, što stvari vraća na početak.

Nešto više o samoj nadležnosti države – suda

Obično je sudska nadležnost za izdavanje europskog naloga za plaćanje pripada državi članici u kojoj tuženik živi. Međutim, postoji čak 13 drugih kategorija sudske nadležnosti u samom obrascu prijave (konkretno u obrascu obrazac A, faza 3.) , pa je tako moguće i odabrati domaći kompetentni sud u rješavanju spora putem Europskog naloga za plaćanje.

Određivanje nadležnog suda u vašem slučaju ključno je za dobivanje ovršnog naloga za plaćanje putem sustava EPO-a. Takve su sudove imenovale države članice i registrirani su u Komisiji radi svoje uloge u sljedećim postupcima. Države članice mogu izmijeniti te nominacije zbog čega je bitno da vaš odvjetnik za naplatu potraživanja provjeri nadležni sud prije nego što dovrši vaš zahtjev. U slučaju da je vaš zahtjev upućen pogrešnom sudu, nacionalno zakonodavstvo preuzima odgovornost u definiranju djelokruga tog suda.

VRIJEDI ZNATI:

Jedna od zamki koja se krije u ne osporavanju nadležnosti sudova. Naime, u prekograničnim odnosima, ako dođe do parnice, nadležnost suda može igrati veliku ulogu, što zbog troškova samog postupka, što zbog jezičnih barijera. Tako dužnici često samo osporavaju sami dug, dok predloženu nadležnost suda i nadležnosti suda koji je izdao europski nalog prema članku 24. Uredbe.

Navedeno je predviđeno člankom 16. iste Uredbe:

„Tuženik može sudu podrijetla platnog naloga podnijeti izjavu o prigovoru na europski nalog za plaćanje pomoću standardnog obrasca F kako je navedeno u Prilogu VI., koji mu se dostavlja zajedno s europskim nalogom za plaćanje“ (slučaj C 144/12).

Kako doći u poziciju da potraživanje postane prekogranično…

Budući da se Uredba o EPO-u primjenjuje samo na prekogranična potraživanja, mnoga potraživanja koja su u početku imala isključivo domaći karakter, pretvarala su se u prekogranična. Prema članku 3. Uredbe o EPO-u, prekogranični karakter je zadovoljen kada najmanje jedna od stranaka ima prebivalište ili uobičajeno boravište u državi članici koja nije država članica suda pred kojim se pokreće sudski postupak. Kako bi ispunili ovaj preduvjet, domaći vjerovnici su ustupili dug novom vjerovniku u drugoj državi članici (najčešće agencijama ili tvrtkama specijaliziranih za naplatu potraživanja).

Trajanje postupka

Nakon podnošenja zahtjeva, sud mora razmotriti prijavu te, ako je obrazac pravilno popunjen i ako nema primjedbi, izdati europski platni nalog u roku od 30 dana, kojeg uručuje tuženiku. Tuženik može platiti iznos potraživanja ili ga osporavati. Ako u roku od 30 dana tuženik uloži prigovor na europski platni nalog, slučaj se prebacuje na parnicu u skladu s nacionalnim pravom, naravno ako je tužitelj siguran u dokazivanju i tako želi nastaviti „ganjati“ svoje potraživanje. U suprotnom, ako tuženik ne bi uložio prigovor, isprava postaje ovršna.

Najvažnija odrednica

Europski platni nalog ne pretpostavlja dostavljanje dokaza o povredi ugovornog odnosa činom nastankom dugovanja. Dovoljan je opis stanja i događaja koji su doveli do ne plaćanja u odnosu dviju stranki. 

Ovo je svakako od velike važnosti za vjerovnike iz razloga što bi u protivnom bili prisiljeni potrošiti stotine eura na prijevode i ovjere isprava od stane javnih bilježnika (faktura, ugovora i sl.). Ovako se to izbjegava, barem dok dužnik ne opozove tražbinu.

Od ove procedure jedino pronalazimo jednostavnije rješenje u Njemačkoj u obliku Mahnverfahren zahtjeva, koji čak ne zahtjeva niti detaljno objašnjenje potraživanja kao minimalnu procesnu sastavnicu.

Umjesto zaključka

Ovo je samo jedan od načina pojednostavljene naplate potraživanja unutar Europske Unije, a dodatni zanimljiv mehanizam je Europski nalog za blokadu računa koji djeluje bez znanja dužnika, faktorom iznenađenja, o čemu smo više pisali za publikaciju Mondaq ovdje.

Uredba o EPO-u i Uredba o EAPO-u utjelovljuju, redom, prvi i treći europski jedinstveni građanski postupak. Dok je EPO, kao što mu naziv govori, nalog za plaćanje, EAPO je privremena mjera koja omogućuje privremeno zamrzavanje sredstava na bankovnim računima dužnika. Iako se često smatraju istovjetnim jedinstvenim postupcima, to nije slučaj, a oba ostavljaju brojne elemente diskrecijskim odlukama nacionalnih zakona država članica i samog načina postupanja.